Maju Subotić Šušak i Katarinu Zlatec oduvijek je povezivala ljubav prema cvijeću, prirodi i ekologiji, a prije par godina iz te je zajedničke ljubavi nastao jedan divan poduzetnički projekt - održiva cvjećarnica Samonikla
Da je domaće itekako i dalje u trendu potvrđuje to zagrebačka cvjećarnica ‘Samonikla‘ čija se ponuda temelji na sezonskom i lokalnom cvijeću, kojeg vlasnice Maja i Katarina same uzgajaju i beru ili kupuju od domaćih proizvođača. Vođene ekološkim standardima, vlasnice koriste samo prirodne materijale i maksimalno se trude smanjiti količinu otpada koji nastaje u cvjećarstvu. Njihovi predivni cvjetni aranžmani traženi su za svakojake prigode kao što su rođendani, vjenčanja, promocije i slično. Samonikla je inače i jedna od dobitnica natječaja “Pokreni nešto svoje“, programa potpore malim poduzetnicima kojeg od 2016. godine provode ACT Grupa i Philip Morris Zagreb, zahvaljujući kojem su Maja i Katarina dobile vrijednu mentorsku podršku i bespovratna financijska sredstva.
Saznajte kako je nastala Samonikla i kako danas posluje te što simpatične vlasnice ove cvjećarnice misle o održivom cvjećarstvu u Hrvatskoj.
Vaša je priča posebna. Obje ste od malih nogu zaljubljene u cvijeće, prirodu i sakupljanje bilja. Tko je na vas prenio ljubav prema prirodi? Je li sve odatle vodilo prema Samonikloj?
Obje smo odrasle u manjoj sredini, gdje su odlasci u prirodu bili dio odrastanja. Djetinjstvo je za nas značilo trčanje po livadama, branje proljetnica, sakupljanje ljekovitog bilja i trava, duge šetnje šumom. Ljubav prema prirodi oduvijek je u nama, a tu su i ljudi koji su nas vodili prema tom putu, neki svojim znanjem, a neki poticanjem hrabrosti da se usmjerimo prema onome što nas ispunjava.
Život u malim sredinama najčešće znači i posjedovanje vrta. Kako je svaka kuća imala vrt koji bi zadovoljavao potrebe kućanstva za hranom, tako je bilo i s cvjetnjakom. Cvijeće je bilo dio života, uzgajalo se, poklanjalo, nosilo na groblje, bralo za uređenje stola za nedjeljni ručak.
Naše obrazovanje nije se kretalo u smjeru održivosti i cvjećarstva, obje smo završile magisterij Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radile smo u uredima, satima sjedile za računalima, a onda smo shvatile da nas to ne ispunjava, da nije dovoljno, da svaki slobodni trenutak opet bježimo u prirodu, smišljamo projekte ili hobije koji uključuju bilje. Tako se rodila Samonikla, iz potrebe za srećom.
Vaša kreativna i održiva cvjećarnica Samonikla u ponudi ima samo sezonsko, lokalno, organski uzgojeno i poljsko cvijeće. Kako ste odabrale slijediti ekološko cvjećarstvo i ne koketirati s uvozom cvijeća iz egzotičnih destinacija?
Jedan od vodećih problema našeg vremena, između ostalog, su klimatske promjene i održivost. Globalna trgovina rezanim cvijećem je u porastu, a iza vrtoglavih brojeva stoji industrija koja ima utjecaj na planet. Nažalost, negativan. Zemlja koja najviše konzumira rezano cvijeće je SAD, gdje se većinom uvozi cvijeće iz Kolumbije i Ekvadora, a u Europi većina rezanog cvijeća dolazi iz istočne Afrike, Šri Lanke i Kenije, preko Nizozemske. Osim ogromnog ugljičnog otiska, cvijeće je ogroman potrošač vode. Kako bi preživjelo duga i teška putovanja, potrebna je visoka potrošnja vode u obliku ovlaživanja hladnjače, te korištenja kemikalija za održavanje svježine. Onečišćenje od korištenja pesticida i otjecanje kroz tlo u pitke vode veliki je problem koji mnoge farme i uvoznici prešućuju.
Osim toga, imamo pitanje cvjećarske spužve, koja je sveprisutna posljednjih 60 godina, a dokazano štetna za okoliš. Ona se razgrađuje u mikroplastiku, zagađuje vodu te može uzrokovati probleme respiratornog sustava. Ovo su samo crtice iz problematike “tradicionalnog” pristupa cvjećarstvu. Stoga za nas bavljenje održivim cvjećarstvom nije pitanje pomodnosti ili izbora nego jedini ispravan način rada.
Ima li održivo cvjećarstvo u Hrvatskoj uopće dovoljno publike?
Ima. Kupci nas sve više pitaju odakle nam dolazi cvijeće, gdje se bere ili što je trenutno u sezoni. To su sve koraci prema održivom razmišljanju u vidu cvjećarstva. Promoviramo korištenje mahovine umjesto cvjećarske spužve, biramo biorazgradivu ambalažu, putem društvenih mreža educiramo kupce o sezonskom cvijeću i lokalnom uzgoju. Promjena dolazi sporo, ali vidimo je. Ne možemo preko noći napraviti promjenu, ali vlastitim djelovanjem možemo pokrenuti taj kotačić.
U svojoj ponudi imate, osim svježeg cvijeća, suho cvijeće. Sami sve sadite, berete i sušite. Kako su vaši kupci to prihvatili, je li to ono zbog čega dolaze?
Naši aranžmani su mješavina samoniklog, divljeg bilja i bilja iz lokalnog uzgoja. Ideja nam je da prenesemo osjećaj ravnoteže i sklada prirode trenutnoga godišnjeg doba, a to znači da zimi radimo sa svježim zimzelenim i suhim biljem. Suho bilje skupljamo, beremo i sušimo tijekom godine. Obično tijekom veljače kreću prve proljetnice, a s njima se pokreće i naša sezona svježeg rezanog cvijeća. Same proizvodimo veći dio biljnog materijala koji koristimo, a ostalo kupujemo od lokalnih i provjerenih proizvođača. Svoje bilje uzgajamo u vrtu, na otvorenom i u plasteniku. Čar vlastitog ekološkog uzgoja je i u tome da ima mjesta za testiranje i uzgoj raznih vrsta bilja. Trudimo se svake godine ponuditi nešto novo što još nije na “našem” tržištu, a i dalje njegujemo starinske sorte cvijeća koje su uzgajale i naše bake, primjerice cinije ili kadifice.
Poštovanje prirode leži i u tome što je svaki cvijet drugačiji. Poštujući sezonu, imamo mogućnost pokazati kupcima kako se priroda mijenja, koliko je delikatna i prolazna. Na cvjećarstvo gledamo kao na umjetnost. Ne “štancamo” i ne radimo “po špranci” nego radimo s najboljim izborom mikrosezonskog materijala koji je u tom trenutnu dostupan. Svaki naš aranžman je drugačiji i, ono što je u početku bilo dosta šokantno, nema biranja cvijeća od strane kupca pri izradi aranžmana ili buketa. No kupci su se vrlo brzo naviknuli na novi princip naručivanja. Aranžmane je potrebno naručiti najmanje 48 sata prije preuzimanja jer naš je princip rada da, koliko narudžbi imamo, toliko cvijeća režemo u vrtu, plasteniku ili šumi.
Koliko je moguće u Hrvatskoj poslovati profitabilno i istodobno slijediti svoje snove o održivosti, i to u grani poslovanja u kojoj takav model do Samonikle nije postojao?
Kao i svaki početak, naš je početak poslovanja bio obilježen entuzijazmom i poletnošću, a onda s vremenom dođe nešto što se zove realnost poslovanja u Hrvatskoj. Izazovno je, birokratski komplicirano i ponekad nam se čini da postoji sto i jedno zakonsko pravilo samo kako bi te odgovorilo od neke “super” ideje. Poimanje održivosti u cvjećarstvu ne postoji kao model poslovanja kod nas. Naš početak bio je trnovit, no poučan. Najvažnije je što smo imale jasne okvire kojih smo se držale. Ne radimo kompromise kad je riječ o kvaliteti i održivosti.
Kupci prepoznaju kvalitetu, vraćaju se, a sve je više onih koji nas biraju zbog odabira načina poslovanja, osim same estetike. Puno ulažemo u svoju edukaciju i u vrt, putujemo, čitamo, pratimo događanja u svijetu cvjećarstva i Slow Flowers pokreta i tako dalje. Zahvalne smo svim kolegama koji s nama nesebično dijele savjete o uzgoju (hvala, Boris!) i poslovanju. Još radimo greške i učimo. Održivo cvjećarstvo vrlo je izazovno što se tiče uzgoja, ali, s druge strane, kreativno je i ispunjujuće.
Kod vas su inovacija i promjena jedina konstanta. Koji su vam daljnji planovi?
Planova i želja imamo više. Međutim, zbog financijskih ograničenja fokusiramo se na prioritetne ciljeve u godini. Ove godine u odnosu na prošlu, proširile smo ponudu vlastitog uzgoja rezanog cvijeća i radni tim. A druge ćemo vam novosti prišapnuti kad sve bude spremno, volimo iznenađenja.
Do tada, podijelite s nama koji su novi trendovi u održivom cvjećarstvu, ali i u cvjećarstvu općenito…
Kad govorimo o općenitim trendovima u cvjećarstvu, to se uglavnom odnosi na boju i vrstu cvijeća. Pantone Colour Institut proglasio je Viva Magentu kao boju 2023. Strani cvjećari predviđaju veliki boom ružičaste boje povodom izlaska novog filma “Barbie” :). Što se tiče cvijeća, naglasak će biti na veće cvjetne glavice, a od vrsta trenutno su u fokusu hortenzije, ruže i dalije.
Kako izgleda budućnost cvjećarstva u Hrvatskoj? Mislite li da ste pokrenule val održivog cvjećarstva?
Primijetile smo da se zbog poskupljenja rezanog cvijeća u uvozu sve više kolega okreće lokalnom uzgoju i nadamo se da će se taj trend nastaviti. Zahvaljujući tome, dolazi do laganog povećanja uzgoja, a mi se nadamo da će se pokrenuti i ekološki uzgoj cvijeća. Rekle bismo da smo potaknule temu o održivom cvjećarstvu i da svojim radom potičemo druge u promjeni.
I za kraj, kakvu budućnost priželjkujete za Samoniklu?
Cilj nam je usavršiti proizvod i uslugu koju nudimo našim klijentima, a poslovanje želimo zadržati u održivim uvjetima i okvirima. Nije nam cilj širiti se na više poslovnica nego se usredotočiti na kvalitetu usluge. Trudimo se uložiti više vremena u edukaciju naše publike, ali i opće populacije, o održivom cvjećarstvu te štetnim učincima cvjećarske industrije, kao i njezinim alternativnim rješenjima koja su bolja za planet i ljude.
Dugoročno bismo voljele oformiti održivi hub za poduzetnike i kreativce koji dijele slične vrijednosti i ideje. Trenutno smo u kreativnoj fazi pa razvijamo pogon za eksperimentiranje sa sušenim biljem, surađujemo s različitim umjetnicima, razvijamo nove projekte i ideje s kojima ćemo izaći u narednim godinama.
“Pokreni nešto svoje” program je potpore poduzetničkim projektima u Hrvatskoj. Program potiče projekte s pozitivnim društvenim utjecajem te korisnicima pruža mentorstvo u razvoju poduzeća i bespovratna sredstva. Kroz dosadašnja izdanja ovog programa u impact poduzetništvo Philip Morris Zagreb ukupno je uložio više od tri milijuna kuna. Za svaku uloženu kunu, vrijedni i inovativni poduzetnici stvorili su dvije kune nove društvene vrijednosti u Hrvatskoj, što bi značilo da ostvaren društveni povrat iznosi više od šest milijuna kuna. Više informacija i vijesti o početku novoga kruga natječaja pratite na službenoj stranici programa.
Vjerojatno ste barem jedanput poželjeli da s lica Zemlje preko noći nestanu svi dosadni komarci, muhe ili žohari. Ipak, znajte da bi to bila pogubna sudbina za čovječanstvo
Powered by:
Ovih dana svjedočimo vijestima o još jednom strašnom pomoru pčela, drugom u vrlo kratkom razdoblju. Čitamo o tome kako pčelari slomljena srca lopatama prenose stotine tisuća ovih nevjerojatno važnih životinja. Premda se o uzroku ovoga kolosalnoga gubitka još nagađa, priča o nestanku kukaca, uključujući pčele, ima mnogo dalekosežnije posljedice nego što ih većina nas uopće može zamisliti. Možda zato što su tako mali i što se na njih često gleda kao na običnu smetnju, rijetko je tko upoznat s tim da su kukci nevidljiva sila koja u mnogočemu održava svijet. Kukci inače čine najveću skupinu bića na svijetu – približno 80% vrsta otpada na njih i o njima ovisi baš svaki ekosustav na Zemlji.
Kad govorimo o brojkama, National Geographic piše da na svakog dvonožnog stanovnika Zemlje dolaze 1,4 milijarde kukaca i da nam je potreban gotovo svaki od njih. Zašto? Pa osim što su hrana mnogim životinjama, mnogobrojne vrste sudjeluju u oprašivanju biljaka, procesu koji je važan za reprodukciju niza cvijeća i povrća. Osim toga, kukci razgrađuju organske tvari, što uključuje pretvaranje uginulih životinja i otpada u plodno tlo, a isto tako mogu poslužiti kao pokazatelji promjena u okolišu i upozoriti nas na problem onečišćenja.
A stručnjaci upozoravaju kako je scenarij svijeta bez kukaca mnogo realniji nego što većina nas to misli. Prema najnovijim istraživanjima, svake godine izumre otprilike 2,5% kukaca i, nastavi li se njihovo izumiranje ovim tempom, Zemlja će do 2119. godine biti insect free zona.
Problem je u tome što njihov nestanak primjećujemo tek kad postane prekasno, a među najugroženijim kukcima upravo su pčele čiji se broj posljednjih godina višestruko smanjio. Zašto je to toliko alarmantno? Medonosne pčele imaju vitalnu ulogu u globalnoj opskrbi hranom jer oprašuju 80% biljaka u svijetu i usjeve koji hrane čak 90% Zemljine populacije. Samo jedna pčelinja zajednica može oprašiti 300 milijuna cvjetova svaki dan.
Bez pčela vrlo bi vjerojatno došlo do globalne nestašice hrane. Nestale bi mnoge vrste orašastih plodova, voća i povrća, a ugrožene bi bile i životinje kojima se hranimo. Prve bi stradale borovnice i višnje budući da oko 90% ovih voćki ovisi o pčelama, a morali bismo se naviknuti i na prehranu bez avokada, jabuka, bobičastog voća, grejpa, lubenica, brokule, krastavaca i graška. Osim toga, bez pčela bismo se vrlo brzo suočili i s velikom nestašicom lijekova budući da se mnoge recepture, kako tradicionalne tako i alternativne medicine, temelje na biljnim vrstama kojima oprašivanje osigurava opstanak.
Zajednica pčela može sadržavati od 40.000 do 60.000 ovih korisnih kukaca. U svojemu malom ali dobro uređenom svijetu, koji se zove košnica, svaka pčela ima svoju ulogu. Pčele radilice donose u košnicu nektar, pelud i vodu, stražarice čuvaju košnicu od neprijatelja, a čistačice iznose uginulu braću i sestre te krilima provjetravaju prostor, održavajući tako temperaturu na 35°C – koja, pokazalo se, najviše pogoduje razvoju legla. Za oblikovanje unutrašnjosti košnice, odnosno zidova od saća, zadužene su graditeljice, a ulogu hranjenja mladih pčela preuzimaju hraniteljice.
Svako od ovih radnih mjesta popunjavaju ženke, a mužjaci, poznatiji kao trutovi, imaju zadatak oploditi maticu i svojom veličinom grijati ostale pčele. Nažalost, kad nema dovoljno hrane, prvi na red za izbacivanje iz košnice. Osim svog pomalo podređenog položaja, trutovi imaju i drugu vrlo tužnu životnu sudbinu. Oni naime nikad neće upoznati svoje potomke jer nakon parenja ugibaju.
Matica, odnosno kraljica pčelinjeg carstva, s druge strane, ima izrazito povlašten položaj u košnici. Dok joj svi oko nje ugađaju, ona na dan proizvodi i do 2000 jaja. Zanimljivo je kako se do sredine 17. stoljeća smatralo da je matica mužjak, jer tko bi drugi mogao vladati nego kralj? Koliko li su se samo prevarili! Vjerojatno ste već primijetili da u košnicama vlada upravo ženska dominacija. Unatoč bogatoj reprodukciji, matica se zapravo ne pari svaki dan nego samo jedanput u životu. Za taj događaj tijekom prvih 10 dana svoje vladavine izlazi iz košnice da bi se parila visoko u zraku i time osigurala nove generacije pčela.
Kao što znamo, pčele su u najvećoj mjeri ugrožene zbog nestanka njihovih prirodnih staništa, klimatskih promjena te zagađenja okoliša. Sve su to posljedice sve jače industrijalizacije i urbanizacije. I upravo je zato neobično važno pčelama pružiti zdrav životni prostor u urbanim sredinama – problematika je to kojom se danas u najvećoj mjeri bave urbani pčelari.
U Hrvatskoj je, priznaje Ante Štavun – pčelar koji nas je uputio u tematiku, urbano pčelarstvo tek u začecima. Trebali bismo se, kaže, ugledati na susjede koji su mnogo bolje riješili ovo važno područje. SAD, Austrija, Nizozemska, Njemačka, Velika Britanija… Primjera dobre prakse ne nedostaje, a sve to zahvaljujući tome što su ondašnje lokalne vlasti osvijestile važnost promocije zelenog održavanja bioraznolikosti. Baš ovih dana, upućuje, čitamo o tome kako su Britanci odlučili da će se u jednom gradiću svaka građevina viša od četiri kata morati prilagoditi urbanom pčelarstvu određenim arhitektonskim rješenjima koja će solitarnim pčelama omogućiti opstanak u gradu.
Zanima nas kako izgleda dan urbanog pčelara. Naš nam sugovornik otkriva da je posao svakog pčelara sličan. Tijekom pčelarske sezone, čiji je vrhunac sad, svaki bi pčelar svoje košnice trebao obići barem jedanput tjedno.
– No ne treba u njih puno zadirati. Svako dolaženje do njih i otvaranje košnica za pčele je stresno. U ovom razdoblju treba kontrolirati svoje rojeve kako pčele ne bi nekom naudile – dodaje Štavun te ističe da svaki pčelar svoj put počinje na isti način.
– Prvo i osnovno je naučiti osnovno pčelarstvo. Postoje različiti propisi koje treba poštovati: pčelinjaci, primjerice, ne smiju biti blizu bolnica, škola, vrtića, šećerana, turističkih objekata… A treba, naravno, savladati i praktični dio rada sa pčelama. Zato mi svake godine održavamo besplatne edukacije u koje se može uključiti bilo tko. Premda nema posebnog programa za urbano pčelarstvo, temeljne su odrednice primjenjive na svaki rad sa pčelama – uvjerava Štavun.
No bili pčelari ili ne, postoje načini na koje i mi obični građani možemo pridonijeti zaštiti ovih plemenitih kukaca. Za početak bismo trebali pripaziti na vrstu proizvoda koje koristimo u voćnjacima, povrtnjacima i cvjetnjacima.
– Ako već morate koristiti te štetne proizvode, neka to barem bude u poslijepodnevnim satima, kad su pčele neaktivne, posebno u ovim mjesecima – apelira naš sugovornik.
Osim toga, angažirati se možemo i tako što ćemo u svoje cvjetne gredice, lonce ili na druge dostupne površine zasaditi medonosno bilje, koje će pčelama pružiti okrepu i zasluženo mjesto za odmor na njihovim neumornim misijama koje osiguravaju preživljavanje cijelog svijeta. Ili jednostavno možemo zasaditi Beestro.
Franck Beestro: Posluži pčeli, posluži prirodi
Bez pčela nema cvijeća ni bilja. Bez cvijeća i bilja nema ni čaja. A tko ne voli šalicu toplog i mirisnog čaja? No pčelama nije lako pronaći hranu, posebno u gradu. Kako bi pčele uvijek imale dovoljno hrane, Franck je odlučio omogućiti svakome da ih ugosti tako što će otvoriti – Beestro! Franck Beestro posebna je posuda u kojoj se nalaze dvije kutije finog Franck čaja i sjeme medonosnog cvijeća koje u nju možeš posijati. Nakon toga stavi je na svoj balkon, prozor, terasu ili vrt i tako tijekom sezone cvjetanja osiguraj dovoljno hrane za desetke pčela. I dok pčele uživaju u hrani koju ćeš osigurati za njih, ti uživaj u čaju koji su one osigurale za tebe.